Djeca u vremenu straha

Djeca u vremenu straha

Nakon napada u Parizu 13. novembra 2015. godine, stvari su postale drugačije… smrt i varvarstvo su naprasno postali bliži svima nama. Iako smo svi svjesni da hiljade ljudi svakodnevno gubi život širom svijeta zbog ratova, svireposti i terorizma, i nama odraslima to ipak djeluje tamo negdje, daleko od nas i naše djece, nažalost osvijestimo tek kada se geografski približi i desi tamo gdje na koncu nismo očekivali.
Takvi događaji u odraslim bude razne emocije, strah, tugu, očaj, bezizlanosti i opet nemoć… Nerijetko se roditelji pitaju kako da zaštite svoju djecu od te vrste događaja i osjećanja. Kako da ih utješe kada su i sami preplašeni? Da li je moguće zaštititi dijete od događaja kojima je ono okruženo putem svih vrsta medija. Kako to uraditi bez laganja i pretvaranja?
NIKAKO!

Da li je ok da vas vaša djeca vide potrešene, uplašene, tužne?

Od izuzetnog je značaja da roditelji podijele svoja stanja svijesti sa svojom djecom. Da puste svoju djecu da ih vide potrešene određenim događajima, jer je to jedina prirodna reakcija. Kada izgubimo nekog dragog prirodno je da smo tužni i potrešeni, ali je isto tako prirodno da nas naša djeca vide takve. Da nauče da je ok tugovati, biti uplašen, biti potrešen. Od izuzetnog je značaj upravo smoći snage da se sa djecom razgovara iskreno, otvoreno i primjereno uzrastu na sve teme pa i temu lične uznemirenosti, straha i tuge. To su autentična osjećanja koja se ne bi smijela negirati, jer u suprotnom učimo svoju djecu vrlo rano da se o nekim stvarima ne treba pričati, a neka osjećanja ne smiju osjećati.

Djeca, Dnevnik i slike svakodnevnih užasa…

Silina nasilja koje smo imali prilku u proteklim nedeljama da vidimo na našim malim ekranima počevši od Pariza, preko Sarajeva, Malija, itd, su na kraju slike kojima smo ipak izloženi svakodnevno. Teror, nasilje, korupcija, bespravni sistemi, najsvirepijih ubistva su slike koje nas okružuju putem malih ekrana, ali i drugih medija. Nerijetko i djeca budu svjedoci, a umjesto crtića ih na TV-u ih zateknu slike nasilja i užasa.
Ove vrste vizuelnih sadržaja mogu biti traumatizujuće za djecu i zaista je nepotrebno izlagati najmlađe toj vrsti sadržaja. Izbjegavajte da gledate dnevnik i druge informativne emisije u njihovom prisustvu jer na ranom uzrastu djeca nemaju pojam vremena i mogu steći dojam da se radi o scenama koje još uvijek traju. Pored toga ta vrsta sadržaja može da produbi strah, da dovede do noćnih košmara i niza neodgovorenih pitanja. Umjesto toga objasnite djeci zašto određene sadržaje ne mogu gledati i odgovorite na sva njihova eventualna pitanja.

Nešto stariji (preko 8 godina) mogu da prate dio sadržaja, ali uz pratnju i objašnjenja odraslih.

Naravno da bi najgora stvar koju biste mogli uraditi bila da se pravite da se ništa ne događa jer je to laž. U tom slučaju lažirate svoja osjećanja u pokušaju da zavarate dijete što može samo da stvori niz konfuzija i pogrešnih zaključaka. Nepričanje i negiranje je mnogo plodnije tlo za stvaranje pogrešnih i iskrivljenih uvjerenja u budućem životu.

Na kraju, djeci svih uzrasta treba objasniti šta se dešava na jednostavan i primjeren način. Ne unositi neke nepotrebne i dodatno uznemirujuće detalje. Pružiti im podršku, i biti spreman u svakom trenutku odgovoriti na sva novonastala pitanja.

Tu ne treba zaboraviti nešto stariju djecu i adolscente koji imaju pristup internetu i koji su izloženi mnogo više vanjskim uticajima. I sa njima treba razgovarati i čuti njihova saznanja, strepnje i mišljenje. Podijeliti s njima naša osjećanja i lične dileme koje nas pogađaju. Pomoći im da neke stvari razumiju adekvatnije i pružiti im oslonac u ovom vremenu ispunjenom strahom i nesigurnošću.

Jasna Dragišić, psiholog
izrazbl@gmail.com
Inicijativa za rast I razvoj – IZRAZ,
Majke Knežopoljke 11, Banja Luka,
+387 65 026 344

Advertisements

Pismo roditeljima

 

Šta bi rekla moja čukunbaka rođena davne 1885. godine kada bi znala da će jednog dana suprug moći da se bira, da će biti moguće tog istog supruga napustiti i udati se za drugog, da će biti prirodno živjeti sa ocem svoje djece, a ne biti s njim u braku, da će moći da se bira vrijeme začeća i vrijeme porođaja. Ona bi najvjerovatnije vidjela svoj život pred očima, život sa mužem kojeg joj je neko „odredio“, svojih devetero djece donesenih na svijet bez pretjeranog razmišljanja i vjerovatno bi se nevoljno vratila svojoj šerpi koju je uvijek sa zebnjom gledala plašeći se da neće biti dovoljno velika da nahrani sva gladna usta.

A da joj je još neko tom prilikom rekao da će jednog dana žene moći da glasaju i da odlučuju o svojoj budućnosti, da očevi neće birati zanimanja svojoj djeci, ili da neće biti nametnuto već po rođenju, vjerovatno bi mislila da se radi o nekoj lošoj šali. Kada bi na kraju došla do zaključka da ljudi danas nisu ni sretniji ni zadovoljniji svojom sudbom, sigurno bi nam se u brk nasmijala; tako da joj vjerovatno ne bismo smjeli ni priznati da će doći dan kada dva muškarca ili dvije žene imaju pravo da se vjenčaju i zajedno usvoje dijete.
Možda živimo u svijetu u kojem su najluđi snovi moje čukunbake postali stvarnost, a često pomislimo da je idealna porodica postojala nekada… Prije nego se vrijeme ubrzalo, kada smo mogli da računamo na „stare vrijednosti“…
Nekadašnja porodica se osjećala i bila oruđe društva, ona je imala obavezu da prenese istoriju, vrijednosti, religiju, moral, mitove, pravila. Međutim djeca su prečesto bila izložena rigidnosti, previše roditeljskog autoriteta, previše moralnih načela, previše religije i previše obaveza.
Ustvari, čini mi se da današnja porodica pati upravo zbog nedostatka suprotnog: previše je prepuštena sama sebi, sa premalo repera. Savremena porodica ne može više da nađe svoje mjesto, ono se negdje u razvoju nauke i tehnologije zagubilo, kao i njena uloga u društvu. Svuda oko nas vlada nepovjerenje i strepnja… živimo u korumpiranim državama, a naša sutrašnjica je krajnje neizvjesna. Danas svaka porodica skoro svakodnevno mora da izmišlja svoja lična pravila, svoje zakone.
Danas ljudi bivaju zajedno zato što se vole i zato što su sretni zajedno. To je ono što objedinjuje porodicu u današnje vrijeme i pomaže joj da funkcioniše. Od djece se sve više traži ljubav i sreća, ali se te afektivne potrebe ne mogu otvariti same kroz sebe. Ljubav je pokretač bez kojeg ništa drugo ne postoji, ali cilj treba biti akcija i dinamika života. Svi mi želimo da vidimo svoju djecu sretnu, ali ne smijemo zaboraviti da odrastanje nosi sa sobom i trenutke bijesa, ljutnje, mržnje… I upravo ti trenuci su isto tako konstruktivni i važni kao i osjećaj ljubavi, pažnje, brige. Danas se bojimo konflikata sa svojom djecom i sve činimo da ih izbjegnemo. Međutim treba znati da konflikti ne remete odnose, naprotiv oni pomažu njihovoj izgradnji. Paradokslano, odonosi se i grade u sučeljavanju, u konfliktu, ali ne kroz nasilje. Nasilje prekida odnos, dok ga konflikt transformiše. Konflikt je zdrav, poželjan i oslobađajući!
Uloga roditelja je da pomognu djetetu da se odvoji (psihička odvojenost), da bude samostalno, da živi život… Proces osamostaljivanja otežan je ukoliko pod krinkom ljubavi izbjegavamo svaku frustraciju za dijete, te mu nastojimo sve učiniti lagodno.
Najveći problem današnje porodice je da uspije da utka u dijete sigurnost koja će mu upravo pomoći da se osamostali. To vam je kao kada dijete učite da vozi bicikl i u jednom trenutku trebate pustiti bicikl, ako pustite prerano dijete će pasti, ako predugo držite govoreći „Pašćeš!“, vjerovatno nikad ni neće naučiti da vozi bicikl. To roditeljsko umijeće prepoznavanja pravog trenutka, oslobođenog straha od odvajanja, ali i potrebe da se ide prebrzo, sigurna sam da ga svaki roditelji ima u sebi. Osamostaljivanje je današnja roditeljska uloga, pripremanje dijeteta za život, njegujući krila koja će ga sutra ponijeti. Tada roditelj treba da zna da kaže „Sretno!“, a ne „Čuvaj se!“ Roditelji treba da shvate da čine svojoj djeci silnu medvjeđu uslugu radeći za njih sve ono što oni i sami mogu.
Vratimo se još jedan put mojoj čukunbaki kojoj je muž izabran i koja je rođenjem postala žena i buduća majka, bez mogućnosti izbora. U ondašnjem društvu intimnost nije bila značajna… nije se vodilo naprosto računa o njoj…
Danas se ponekad zaista čini teško biti roditelj, naporno i svi u jednom trenutku bivaju nesigurni u svoju odluke, dovodeći ih u pitanje, ali upravo ta sloboda je cijelo bogatstvo današnjeg vremena. Živimo u vremenu sloboda, nauke, znanja i ljubavi… Današnji roditelji imaju mogućnost izbora i odluke. Oni biraju pravila svoje porodice, svoju unutrašnju dinamiku u svijetu sa toliko mogućnosti. Možda ponekad i ne znaju kojim putem treba ići, pa i uđu u neku slijepu ulicu, ali imaju mogućnost izbora. Mogu da uživaju u ravnopravnosti polova, mogu da biraju ono što jesu i što će biti. Tu slobodu života treba iskoristiti, a nepraviti od djeteta jedini smisao života. Čini mi se da danas porodičnu dinamiku pokreće dječije zadovoljstvo, njegovi izbori, njegov autoritet… Dijete, da bi poraslo, ne treba toliku moć koja ga nadilazi, treba mu ljubav to je zaista neosporno, ali mu isto tako trebaju i jasne granice koje nameće RODITELJ! Bez roditeljskog autoriteta dijete je izgubljeno, uplašeno, nesigurno i emocionalno nespremno za život.
Vaša djeca trebaju vaš autoritet!

Jasna Dragišić, psiholog

izrazbl@gmail.com
Inicijativa za rast i razvoj, IZRAZ
Majke Knežopoljke 11, Banja Luka

+387 65 026 344