Pismo roditeljima

 

Šta bi rekla moja čukunbaka rođena davne 1885. godine kada bi znala da će jednog dana suprug moći da se bira, da će biti moguće tog istog supruga napustiti i udati se za drugog, da će biti prirodno živjeti sa ocem svoje djece, a ne biti s njim u braku, da će moći da se bira vrijeme začeća i vrijeme porođaja. Ona bi najvjerovatnije vidjela svoj život pred očima, život sa mužem kojeg joj je neko „odredio“, svojih devetero djece donesenih na svijet bez pretjeranog razmišljanja i vjerovatno bi se nevoljno vratila svojoj šerpi koju je uvijek sa zebnjom gledala plašeći se da neće biti dovoljno velika da nahrani sva gladna usta.

A da joj je još neko tom prilikom rekao da će jednog dana žene moći da glasaju i da odlučuju o svojoj budućnosti, da očevi neće birati zanimanja svojoj djeci, ili da neće biti nametnuto već po rođenju, vjerovatno bi mislila da se radi o nekoj lošoj šali. Kada bi na kraju došla do zaključka da ljudi danas nisu ni sretniji ni zadovoljniji svojom sudbom, sigurno bi nam se u brk nasmijala; tako da joj vjerovatno ne bismo smjeli ni priznati da će doći dan kada dva muškarca ili dvije žene imaju pravo da se vjenčaju i zajedno usvoje dijete.
Možda živimo u svijetu u kojem su najluđi snovi moje čukunbake postali stvarnost, a često pomislimo da je idealna porodica postojala nekada… Prije nego se vrijeme ubrzalo, kada smo mogli da računamo na „stare vrijednosti“…
Nekadašnja porodica se osjećala i bila oruđe društva, ona je imala obavezu da prenese istoriju, vrijednosti, religiju, moral, mitove, pravila. Međutim djeca su prečesto bila izložena rigidnosti, previše roditeljskog autoriteta, previše moralnih načela, previše religije i previše obaveza.
Ustvari, čini mi se da današnja porodica pati upravo zbog nedostatka suprotnog: previše je prepuštena sama sebi, sa premalo repera. Savremena porodica ne može više da nađe svoje mjesto, ono se negdje u razvoju nauke i tehnologije zagubilo, kao i njena uloga u društvu. Svuda oko nas vlada nepovjerenje i strepnja… živimo u korumpiranim državama, a naša sutrašnjica je krajnje neizvjesna. Danas svaka porodica skoro svakodnevno mora da izmišlja svoja lična pravila, svoje zakone.
Danas ljudi bivaju zajedno zato što se vole i zato što su sretni zajedno. To je ono što objedinjuje porodicu u današnje vrijeme i pomaže joj da funkcioniše. Od djece se sve više traži ljubav i sreća, ali se te afektivne potrebe ne mogu otvariti same kroz sebe. Ljubav je pokretač bez kojeg ništa drugo ne postoji, ali cilj treba biti akcija i dinamika života. Svi mi želimo da vidimo svoju djecu sretnu, ali ne smijemo zaboraviti da odrastanje nosi sa sobom i trenutke bijesa, ljutnje, mržnje… I upravo ti trenuci su isto tako konstruktivni i važni kao i osjećaj ljubavi, pažnje, brige. Danas se bojimo konflikata sa svojom djecom i sve činimo da ih izbjegnemo. Međutim treba znati da konflikti ne remete odnose, naprotiv oni pomažu njihovoj izgradnji. Paradokslano, odonosi se i grade u sučeljavanju, u konfliktu, ali ne kroz nasilje. Nasilje prekida odnos, dok ga konflikt transformiše. Konflikt je zdrav, poželjan i oslobađajući!
Uloga roditelja je da pomognu djetetu da se odvoji (psihička odvojenost), da bude samostalno, da živi život… Proces osamostaljivanja otežan je ukoliko pod krinkom ljubavi izbjegavamo svaku frustraciju za dijete, te mu nastojimo sve učiniti lagodno.
Najveći problem današnje porodice je da uspije da utka u dijete sigurnost koja će mu upravo pomoći da se osamostali. To vam je kao kada dijete učite da vozi bicikl i u jednom trenutku trebate pustiti bicikl, ako pustite prerano dijete će pasti, ako predugo držite govoreći „Pašćeš!“, vjerovatno nikad ni neće naučiti da vozi bicikl. To roditeljsko umijeće prepoznavanja pravog trenutka, oslobođenog straha od odvajanja, ali i potrebe da se ide prebrzo, sigurna sam da ga svaki roditelji ima u sebi. Osamostaljivanje je današnja roditeljska uloga, pripremanje dijeteta za život, njegujući krila koja će ga sutra ponijeti. Tada roditelj treba da zna da kaže „Sretno!“, a ne „Čuvaj se!“ Roditelji treba da shvate da čine svojoj djeci silnu medvjeđu uslugu radeći za njih sve ono što oni i sami mogu.
Vratimo se još jedan put mojoj čukunbaki kojoj je muž izabran i koja je rođenjem postala žena i buduća majka, bez mogućnosti izbora. U ondašnjem društvu intimnost nije bila značajna… nije se vodilo naprosto računa o njoj…
Danas se ponekad zaista čini teško biti roditelj, naporno i svi u jednom trenutku bivaju nesigurni u svoju odluke, dovodeći ih u pitanje, ali upravo ta sloboda je cijelo bogatstvo današnjeg vremena. Živimo u vremenu sloboda, nauke, znanja i ljubavi… Današnji roditelji imaju mogućnost izbora i odluke. Oni biraju pravila svoje porodice, svoju unutrašnju dinamiku u svijetu sa toliko mogućnosti. Možda ponekad i ne znaju kojim putem treba ići, pa i uđu u neku slijepu ulicu, ali imaju mogućnost izbora. Mogu da uživaju u ravnopravnosti polova, mogu da biraju ono što jesu i što će biti. Tu slobodu života treba iskoristiti, a nepraviti od djeteta jedini smisao života. Čini mi se da danas porodičnu dinamiku pokreće dječije zadovoljstvo, njegovi izbori, njegov autoritet… Dijete, da bi poraslo, ne treba toliku moć koja ga nadilazi, treba mu ljubav to je zaista neosporno, ali mu isto tako trebaju i jasne granice koje nameće RODITELJ! Bez roditeljskog autoriteta dijete je izgubljeno, uplašeno, nesigurno i emocionalno nespremno za život.
Vaša djeca trebaju vaš autoritet!

Jasna Dragišić, psiholog

izrazbl@gmail.com
Inicijativa za rast i razvoj, IZRAZ
Majke Knežopoljke 11, Banja Luka

+387 65 026 344

Advertisements

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s